Da li se plašite zmija?

Kod većine ljudi sama riječ zmija izaziva neku tihu jezu, a njena pojava, bez obzira na to da li je otrovna ili ne, pravu paniku.

Iako od ujeda pčele strada mnogo više ljudi nego od ujeda zmije, ona je predmet mnogih mitologija, predrasuda i vjerovanja, simbol mistike pa i zla, ali i apotekarstva na Eskulapovom štapu. 

Od početka proljeća, mnogi stanovnici većih gradova u Srbiji, čak i samih njihovih centara, panično traže pomoć stručnjaka, među kojima je i dr Ljiljana Tomović s Instituta za zoologiju Biološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, koja je doktorirala na poskoku, ubjedljivo najčešćoj otrovnici u našoj zemlji. 

– Poslije zimske hibernacije, zmije se često pojavljuju u podrumima, haustorima, tavanima, dvorištima – objašnjava dr Tomović. – To su neotrovni potomci rijetkih preostalih primjeraka koji nisu pobjegli od čovjeka kada im je on zauzeo prirodno stanište. U aprilu i maju se bude, svlače košuljicu, pare se, a potom razilaze i žive sami. Najčešće četiri vrste koje se sreću u gradovima su: ribarica, bjelouška, stepski i eskulapov smuk. 

Neotrovne zmije su, saznajemo, u principu mnogo veće: smuk može da bude dug i dva metra i debeo kao ruka, dok nema poskoka dužeg od 80-90 centimetara. Šarke su kod nas neuporedivo rjeđe od poskoka i pretežno žive tek na 1.700–1.800 metara nadmorske visine. I jedna i druga otrovnica imaju šare na svjetlijoj osnovi, izrazito trouglastu glavu u kojoj su smještene otrovne žlijezde i vertikalne zjenice, dok poskok na vrhu njuške ima roščić. 

Sinusoidno mišićno kretanje, hladnoća tijela, hipnotišući pogled bez treptanja i račvasti jezik, sve su to obilježja zmija, otrovnih ili ne, koja kod većine izazivaju paniku. 

– Mnogi misle da su zmije ljigave, ali sasvim naprotiv, potpuno su suve – otkriva naša sagovornica. – Svoju tanku kožu, prekrivenu velikim brojem rožnatih pločica, nekoliko puta godišnje odbacuju u jednom komadu. Pogrešno vjerovanje da im je krv hladna dolazi od toga što ne mogu da stvore sopstvenu toplotu, pa je određuje spoljašnja temperatura. Zato i vole da se sunčaju. Nemaju uši i ne čuju, ali osjećaju vibracije zvučnih talasa preko donjoviličnih kostiju, kao i vibracije podloge. Njihov račvasti jezik, izvor mnogih strahova i predrasuda, služi kao vrlo razvijeno čulo mirisa i ukusa. 

Takođe je predrasuda, saznajemo, da poskok skače, tako da mu je ime potpuno neadekvatno. On samo izbacuje gornji dio tijela takvom brzinom da može da ujede žrtvu 2-3 puta dok ona uopšte primijeti da se pokrenuo. 

– Zmije imaju prirodan instinkt da pobjegnu od opasnosti, pa čak i da se potpuno umrtve kako ne bi bile primijećene. Ujedu pribjegavaju tek kad su do kraja ugrožene ili nagažene. Zato, ako sretnete zmiju u prirodi, budite mirni čak i ako pređe preko vas, ne pravite nagle pokrete i ona će proći. A i kad dođe do ujeda s ona dva gornja igličasta zuba, to još ne znači da će zmija i da izbaci one 2-3 kapi providne žućkastozelene otrovne tečnosti. Ujed može da bude samo upozoravajući, kako bi otrov prištedjela za ručak, obično u vidu nekog glodara, ali može da bude i pravi. 

Oko 90 odsto ljudi kod nas preživi ujed otrovnica od koga najčešće stradaju stariji, djeca, hronični bolesnici... Zdrav čovjek rijetko, ako je baš alergičan na zmijski otrov, a i tu ima pomoći, pod uslovom da se brzo reaguje. Nije isto da li je ujeden ekstremitet ili mjesto bliže glavi, nije isto da li je ujed poskoka koji ima tzv. hemoragični, ili šarke koja ima kombinovani hemoragični i neurotoksični otrov. To je vrlo važno znati i reći ljekaru u zdravstvenoj ustanovi. 

Posljedice ujeda mogu da budu akutne: otok, crvenilo, znojenje, mučnina, slabost mišića, halucinacije, kolaps... i da traju i do nekoliko mjeseci, i hronične: trajna oštećenja jetre, bubrega, očnog dna... Da bi se to maksimalno spriječilo, na terenu treba preduzeti prvu pomoć. 

– Zbog mnoštva mikroranica u ustima ranu nikako ne treba isisati, već je iscijediti do krvi, a potom cio ekstremitet ili mjesto ujeda imobilisati, prekriti hladnom oblogom i blago umotati zavojem kako bi se otrov što sporije širio. Ujedeni mora da miruje, bez naglih pokreta, i nipošto ne smije da pije alkohol, već mu treba dati što više vode, a onda ga transportovati do najbliže bolnice –savjetuje naša sagovornica. 

Dr Tomović i njene kolege nikada na teren nisu nosili serum protiv zmijskog otrova jer je on valjan samo ako se čuva u frižideru, ima ograničen rok trajanja i iziskuje antišok terapiju, bez koje može da ubije onoga ko bi možda i preživio. 

U svijetu se serum rijetko daje čak i u bolničkim uslovima, već se primjenjuje tzv. simptomatska terapija, kojom se organizmu pomaže da se sam izbori.